Rođen u Zagrebu 26. veljače 1937., Zvonko Špišić čitav je život proveo na Trešnjevci. U pisanju šansona bio je samouk te ih je skladao oko 370. Za svoj je rad višestruko nagrađivan, iako brojke kod Špišića nikada nisu bile presudne – važniji su bili grad, ljudi i njihove svakodnevne priče.
Grad i njegovi ljudi kao glavna inspiracija
Špišić nije pisao šale. Opisivao je životne situacije koje su smiješne same po sebi. To je bio njegov način gledanja na svijet. U središtu tog svijeta nalazi se Zagreb i njegovi stanovnici – ljudi s velikim srcem, ali i velikim problemima: ljubav, ostavljenost, samoća, siromaštvo. Sve je to prikazano kroz prizmu humora koji ne baca sa stolice, ali nenametljivo pokazuje i naš vlastiti život kojemu se, htjeli mi to ili ne, ponekad moramo nasmijati.
Melankolične crtice koje tjeraju na suzu
Slobodno možemo reći da je Špišić Zagreb pretvorio u komičan lik – grad u kojem se kasni na tramvaj, vješa veš i obavljaju sve one male životne stvari koje nas čine ljudima. Melankolični ton humora vraća u djetinjstvo i mladost te nerijetko natjera da pustimo suzu za njima. To je humor bez glasnog punchlinea – tih, topao i s dušom.
Vicmaher u notama
Špišić nije trebao klaunovski nos da bi nasmijao. Dovoljno je da, primjerice, progovori o običnom Biciklu – temi jedne od meni najdražih njegovih šansona – i svaki put ostavi slušatelja zamišljenog, pomalo zatečenog činjenicom da je netko u stanju napisati tako jednostavnu, a istodobno tako dobru pjesmu. Iako se u ukusima razlikujemo, neke su stvari ipak univerzalne – baš kao humor, baš kao Zagreb, baš kao Zvonko Špišić.
Attor: Damir Markulj
Foto: WIkipedia
