Teška vremena

John je izuzetno pametan, ali narcisoidan čovjek. Svakodnevna preokupacija mu je kako održati mladolik izgled. Ta prešao je 50-tu godinu, bore su postale vidljive, sluh oslabio, trbuh postao oveći. Bio je sporog metabolizma pa je izbjegavao večeru. Konstantno je držao dijetu i gledao se u ogledalo.

– Sporo to ide. – mumljao je nezadovoljan u bradu.

Sjeo je pred televizor i prije nego li je uzeo daljinski ustvrdio da je vrijeme za TV Dnevnik čiji sat je na ekranu odbrojavao sitne sekunde do početka emisije. Žalio se svima kako nikad ne uspijeva odgledati Dnevnik do kraja jer zaspi. Kriv je naime bio sat. Odbrojavanje sekundi do početka informativnog programa uspavalo bi i slona.

Tako je bilo i ovog puta. Makar, John je gledao i žmirkao trljajući oči golemim kazaljkama i nije mu se nipošto činilo da spava.

Novinar je uperio pogled u njega i stavio mu mikrofon pred lice.

– Gospodine Vura, kako komentirate svoj nastup u Životu na vagi?

– Tak-tak. – odgovori John.

– Možete li biti malo precizniji? – zamoli novinar.

– Tik. – odgovori John.

– Zar se opet pojavio? A lijepo sam rekao psihijatru da mi mijenja terapiju jer se tik vidi. Je l’ jako?

– Tak. – opetuje John.

– Grozno. – požali se jadan novinar. – Nego, vratimo se na temu razgovora. Koliko ste smršavjeli?

John Vura ostade nijem.

– Zar nemate komentara? Moram posvjedočiti da ste, kako treneri u emisiji i vaši suigrači kažu, poprilično teška osoba. – kaza novinar.

– Taaak? – zagrmi John te uzme vagu jednom od svojih kazaljki i baci je te zaključi s kratkim: – Tak.

Autor: Damir Markulj