Iako sam znala kakav je Jaspers eklektik, kada sam zaronila u čitanje “Opće psihopatologije” u divnom Stamaćevom prijevodu, iznenadila je osobito jedna stranica: ona na kojoj kao “razumijevaajuće psihologe navodi “mahom Francuze” Montaignea, La Bruyerea, La Rochefocaulda, Vavenarguesa, Chamforta (str.308. Opća psihopatologija, Jaspers, MH, 2015.).
Kao što vidimo radi se o crtanju karaktera u društvu i pojedinaca, a meni je zapelo za oko jer sam godinama uživala u serioznijem La Bruyereu i zaigranijem La Rochefocauldu koji mi je na radostan i ponekad iritirajući način pomagao da osvijestim svoje mane. Izazivao me da promišljam o sebi, a ne samo skicirao tuđe mane. Šarm tih maksima je upravo u tome da ih autor bez oklijevanja okreće sebi dok “supušta u rukavicama”. One su kao melem za naša ega.
Izgleda da je veliki psihijatar i filozof suvremenoga doba Jaspers prepoznao moć humora u skiciranju ljudske duše. LaRochefaudauldov humor često siječe dvostruko kao što rekoh; nas koje čitamo i one ne koje bismo to primijenili. To je vjerojatno do salonske atomosferu njegovih maksima.
“Postoje ljudi čije mane im pristaju i oni drugi, čije ih vlastite vrline sramote.”
Naravno, radi se o skidanju maski s onoga što pokazujemo kao svoje ja, ali i o tome kako je ta misija nemoguća i kako će uvijek na svijetu biti mjesta da se narugamo i sebi i svojim suvremenicima. Karakterologija ovakvoga humora nema kraja dok ima ljudskoga roda i licemjerstva. Također, može nas na pola puta zaustaviti u zastranjenju!
“Postoje osobe kojima svijet odobrava, a koje nemaju vrijednosti osim poroka koje koriste u svojim životnim pothvatima.”
Pazite shvaćate li ono “svi misle” previše olako!
Ako usmjerimo na moćnike možemo reći kako La Rochefoucauld nema teoriju meritokracije, on svoja zapažanja iznosi fragmentarno, mi i dalje jasno vidimo na koga bismo primijenili gornju maksimu ili izreku. Duhovito ismijava političara koji je dao lažno obećanje ili projurio novim terencem kroz crveno. I dalje im netko odobrava jer se nada nekoj nagradi ili zbog straha.
“Uvijek nam se sviđaju oni koji nam se dive, ne sviđaju nam se uvijek oni kojima se divimo.”
Žalac je prilično jasan i ne odnosi se samo na one druge: zavidni smo ljudima kojima se divimo i onda im nalazimo mane. To u međuljudskih odnosima može dovesti i do tragedije i komike, a naravno i negativne pažnje usmjerene na neku osobu. Dakle, ljudska je priroda takva da nismo posve iskreni i posve realni u svojoj samoprocjeni. Tako mora možda biti:
“Prirodno je hvalisati se sam pred sobom koliko je to smiješno u društvu.”
Iskrenost ipak postoji i u njoj se očituje snaga osobe:
“Slabe osobe ne mogu biti iskrene.”
Naučila sam cijeniti tu frivolnost koja se igra s mojom samoprocjenom. Smisao humora je upravo se tako poigrati.
Bolna iskustva La Rochefocaulda iz dvorskog života i intriga prelijevaju se u uvide o ljudskoj prirodi. Jedan od njegovih grubih uvida jest:
“Kada je naša mržnja preogorčena, stavlja nas ispod onih koje mrzimo.”
Ja sam inače pisca prikazala u njegovim olovnijim i težim momentima. Kako on često naglašava Fortunu, završit ću sa:
“Fortuna čini nače vrline i poroke vidljivima, kao svjetlost objekte.”
Autorica: Ivana Turudić
Foto: Pixabay
